FEF Risan čuva porodične priče
Dokumentarni film koji ne bježi od porodičnog stola
FEF Risan 2026, koji će se održati od 29. avgusta do 1. septembra, privukao mi je pažnju zbog jednostavne, a važne odluke: da u središte stavi porodicu, identitet, sjećanje i lokalno nasljeđe. To nijesu teme koje uvijek izgledaju veliko na plakatu, ali često nose najviše materijala za dobar dokumentarni film.
Nasljeđe nije samo ono što se čuva u vitrini Kad se kaže nasljeđe, obično prvo pomislimo na stare kuće, tvrđave, muzejske predmete i fotografije sa požutjelim ivicama. Sve je to važno, ali nasljeđe postoji i u načinu na koji neko izgovara porodično prezime, u receptu koji se prenosi bez zapisanih mjera, u priči o selidbi, gubitku kuće ili povratku u mjesto koje je dugo bilo napušteno.
Takve stvari rijetko imaju urednu hronologiju. Jedna osoba pamti godinu, druga miris prostorije, treća samo detalj sa kaputa ili zvuk kapije. Dokumentarni film može da sačuva tu nesavršenost, umjesto da od svake priče napravi glatku i konačnu verziju.
Porodica kao arhiv bez kataloga U mnogim kućama postoje kutije sa pismima, kasetama, razglednicama i fotografijama koje niko nije digitalizovao. Nekad su fotografije bez datuma, ali se po fasadi, frizuri ili automobilu može približno odrediti vrijeme. Nekad se na snimku čuje glas osobe koje više nema, pa običan kućni materijal odjednom dobije težinu koju nije imao dok je stajao u fioci.
Zanimljivo je što porodična sjećanja nijesu uvijek saglasna. Dvoje ljudi mogu opisivati isti događaj, a da se ne slažu ni oko razloga ni oko posljedica. To nije kvar u priči. Upravo u tim razlikama vidi se kako se identitet gradi: ne samo od onoga što se desilo, nego i od načina na koji ga kasnije objašnjavamo.
Zašto mi je Risan prirodan okvir Risan je mjesto u kojem se slojevi istorije ne moraju posebno tražiti. Oni su u kamenu, obali, starim kućama, promijenjenim namjenama prostora i pričama ljudi koji su ostali ili otišli. Festival koji povezuje porodične priče sa lokalnim nasljeđem može da pokaže da baština nije samo pozadina za razglednicu. Ona je i odnos prema komšiji, jeziku, radu, predmetima i uspomenama koje nijesu uvijek udobne.
Ne znam kakav će tačno biti ovogodišnji program, pa ne bih unaprijed ocjenjivala filmove koje nijesam gledala. Ali sama tema mi djeluje kao dobar razlog da se najava FEF-a Risan 2026 pročita pažljivije, posebno ako volite dokumentarce koji ljudima ne prilaze kao ilustracijama istorije.
Najbolje porodične priče često počnu sasvim skromno: neko pronađe staru fotografiju i pita ko je čovjek na njenoj ivici. Poslije toga više ništa nije samo porodično.